petak, 13.04.2012.
Naravno da je život kurva, da je drolja bilo bi lako!
Čovjek nikako ne može biti bez uspona i padova. Do prije tri tjedna bio je moj uspon na par dana, a sada ova tri tjedna su sami padovi. Sretna sam jer imam svoje prijatelje sada kada je najteže. Ali nikako se ne mogu pomiriti s istinom. Da, istina definitivno boli. RAZARA! Ali kasnije znam da će biti opet neki uspon, ali bez Njega. Bez Nas. Sada smo ON i JA, nismo više MI. On se skroz ohladio, sve je to očito. Sada se napalio na onu flundru, ne nazivam ju tako jer sam ljubomorna, ne daj Bože, nazivam ju tako jer je doista takva. Svi o njoj pričaju da je takva, jebi ga ne može biti da mi deset osoba od jednom laže. Zamjenio me tako lako s njom, ne bi mi bilo žao da ona nešto vrijedi, ali ona ništa ne vrijedi. U tom je poanta. Nisam neka ljepotica, ali ona, ona ne bi mogla živjeti da nema puder i photoshop. Celulita ima za podijeliti. Tijelo joj je ono, srednja žalost. A sise? Nema sise, ima sisurine, a on je tipični onaj koji pada na sise, on je opsjednut sisama, a ona ima sise ko Pamela Anderson, ako nisu i veće. I nije mi ni čudno šta je potrčao za njom. Ali ne, i dalje nisam ljubomorna na nju, jer ja barem nečem vrijedim, a ona, ona će i dalje ostati ona flundra za koju će se raspitivati samo onda kada im fali seks pa će im raširiti malo noge. LOGIČNO! Drago mi je ako je sretan s njom, ali mislim da će i mene zaboljeti ako ga povrijedi. Nije neki poseban dečko, ali nije ni zaslužio da ga neka flundra poput nje povrijedi. Iskreno bih voljela da ovo nije stvarnost, da je moj, da smo opet MI, ali tog više nema. Ovo me je opalilo kao hladan tuš. U njemu sam vidjela sve dobro, pasale su mi sve njegove i mane i vrline, a on je samo tako otrčao njoj. Ja sam čak voljela njegove mane, meni su njegove mane bile preslatke. On očito kao da ne može bolje od takvih, predzadnja bivša i sadašnja bivša (ja) su mu bile premije, na spram ovih kakve sada gleda. Znam da je bio moj vlastiti izbor, ali ja sam izabrala starog njega, ne novog. Ja hoću starog njega nazad!
Više ništa neće biti kao prije. I ako pokuša šta OPET znam da ću mu pasti u zagrljaj, jer sam glupača. Voljela bih biti karakter i kad kažem da neću s njim ništa unatoč tom šta mi je stalo do njega, i da me neće praviti budalom, ja pokleknem svaki put i prepustim se. Čim ga ugledam leptirići će poletjeti, srce će brže zakucati, a onaj sjaj u očima će se ponovo vratit. Voljela bih da mogu dalje kao da ništa nije bilo, da ga mogu preboljeti, ali ne ide mi, ne mogu ja to. Misli samo lete ka njemu, samo na njega mislim. A on? On uživa u ovome, da uživa. Očigledno je. Znam da će mu se ovo vratit, ali ja ne želim da on pati. Jednom sam ga vidjela kako pati, ne bih voljela opet. On je puno puno ljepši kada je sretan i kada se smije. Stoji mu samo osmijeh. On mi je doslovno bio sve, on mi je uvijek znao vratiti osmijeh na lice. Ali eto sada je tu da mi stvori tugu. Najgore je kada se pogledam u ogledalo i shvatim da to više nije ona cura koja je bila. U meni je praznina, oči više ne sjaje, samo ima fali da posive i to je sve. U njima se vidi tuga ma koliko se ja smijala. Ova stvarnost će me ubiti. Voljela bih biti u nekom snu, da je sve onako kako ja želim da bude, voljela bih da sam sretna kao nekada, da me najmanje sitnice čine sretnom.
Iskreno u životu mi je doslovno samo jedna muška osoba ostala koju ja dosita volim i za kog mogu reć da definitivno ima ono nešto u sebi. To je imenjak Starog, jebi ga imaju isto ime pa će Starog bit teže preboljet, ali malog volim i dalje. Rođak mi je, ali nije poseban zbog tog, poseban je jer ima ono nešto. Uvijek je tu kad ga trebam, vrati mi osmijeh na lice, lupa gluposti da bi mi malo misli zaokupirao pa da ne mislim na ono na što doista ne želim misliti. Od toliko prijatelja on je jedini ostao uz mene. Izgubila sam prijatelje iz bivšeg razreda, izgubila sam Starog, izgubila sam bratića, brat i ja više nismo dobri kao nekada, isto tako je i s tatom, ali ostao je on. On je tu negdje ostao da bude uz mene. Ne volim kada mi trče i traže dim, kad kažu da će pušiti sa mnom po pola cigaretu, ali s njim to nikada nije bio problem. Čak me to i ne živcira kad kaže. Uvijek dođe kada se najmanje nadam i uljepša mi da. Čak sam s njim pristala slaviti 18. pazite 18. On puno 16, a ja 18, rođeni smo na isti dan :). Valjda se zato i razumijemo toliko. Volim ga jako, prirastao je mom srcu i ne želim ga izgubiti. Želim da bude tu, da znam da imam prijatelja u njemu. Ma koliko god da je šutljiv uvijek ima neku riječ koja vrijdi više od neke priče. S njim je i šutanja ugodna.
Starog ću morat preboljet. Kako? E to iskreno ne znam. Morat ću se maknut od njega. Ili ne ići u Bosnu ili ne izlaziti tamo gdje on izlazi. Ne želim izgubiti prijatelje koje sam preko njega upoznala, ali sve to valjda mora biti tako. Život je kurva. Sve ono lijepo što sam imala s njim sada je samo uspomena. Mada opet imam neki osjećaj da ovo nije skroz gotovo. Ali možda bi bilo bolje da je gotovo. Kako ću opet nakon ovog vjerovati nekom muškarcu ne znam, ali ajde sve će ovo jednom proći. Što bi mama rekla: "Doći će tvoj konj na bijelom princu s kojim ćeš biti sretna!" Nadam se. Nada umire zadnja. (nada je kurva)
Voli vas i ljubi Amy.
Puse <3
- 23:36 -
nedjelja, 18.03.2012.
Volim osmijeh tvoj baš dobro ti stoji *.*
Voljela bih da sam koliko toliko pametnija i da ne radim toliko gluposti koliko radim. Voljela bih da nekada promislim prije nego što nešto napravim. Voljela bih da sam mu se javila i da se sada ne ljuti na mene. Naime radi se o bratiću. Ponjela sam se kao zadnje smeće pokupila se s Njim i nisam mu se javila, on je bio na facebook-u, a On i ja smo samo sjedili vani i od jednom mu je palo na pamet da odemo nešto "kupiti". Na šta sam ja rekla ajmo, mi smo se pokupili i otišli, nit smo se kome javili niti bilo šta. Samo mi je to krivo, ne želim da se naš odnos promjeni zbog moje glupe ne promišljenosti. Bože zašto si me zaobišo kada si dijelio pamet?
Naime, evo me već treći dan u Bosni. Prvi dan mi je došlo da se ubijem šta sam uopće dolazila. Bilo je tako dosadno, u jednom trenutku sam se počela čupati koliko je dosadno. Popodne kada sam tek došla sam otišla s bratićem na kavu i bio je jedan njegov prijatelj. Inače dečko kojeg ja volim kao rođenog brata. Dečko je doista super, da se s njim šaliti, ma ustvari šta ja kompliciram, oni koji me čitaju već neko vrijeme radi se o bratu mog Starog. I tako smo došli kući i ono lagano smaranje. Stari mi se javio i dogovorili smo kavu za ujutro, međutim njega nije bilo online nikako ujutro kada smo dogovorili ono od prilike pa na face-u baš onako kad da idemo. I onda je došao online mislila sam mu sve ispsovati, ali neka šutjela sam, nije se uopće javljao, samo je lajko ono što bih objavila. To me toliko iznerviralo, mislila sam da ću mu otići doma i iščupat uši. I onda kada smo navečer krenuli u grad njegov brat je rekao kako su dečki iz mog grada, inače moji susjedi, a njegovi bratići došli, onda sam shvatila zašto se i nije javio, malo me popustila ljutnja. Bili smo tako u tom lokalu, ono opušteno, na trenutak, 15 minuta kasnije kako smo mi došli meni nije bilo dobro, samo mi se zavrtilo, počela sam se znojiti, kao da me temperatura hvata, mislila sam da ću povratit, bratić je bio dobar i izašao je sa mnom van, da malo zraka uhvatim, ni vani mi nije bilo baš najbolje, vratili smo se nazad i onda sam shvatila da bi to mogli biti moji živci i moj šećer. Nema što drugo. On je znao pogledati prema meni, ali mi nije ništa govorio, to me ubijalo u pojam, bio je hladan, a onda sam i ja bila hladna, nisam ga ni pogledala, pričala sam s njegovim bratom i njegovim bratićima. Kasnije smo se popeli na kat, bratić, brat od Starog i ja. Onda je on i ostatak ekipe došao gore i našli su neki slobodan stol i sjeli tu. Ja sam kasnije išla sebi po jamnicu, naime želudac me ubijao. I tako sam ja otišla do šanka, i samo su me od jednom njegova dva prijatelja zvala da sjednem s njima, reko može, bratić svakako nije mutav pa će znati gdje sam, a i taman kada sam sjela, jedan od njegovih bratića je krenuo na wc i rekla sam da kaže mom bratiću gdje sam, pa je i on došao. Ali nije on bio tu kada se desilo nešto. Naime sjedili smo tako, ja sam sjela do njega i onda je on tu počeo mene nešto sprdati, pričati i tako, meni više stvarno ništa nije bilo jasno, ja sam samo bila hladna, ali skroz hladna. Kada je shvatio kakva sam ja, okrenuo se prema meni i samo me poljubio, pred SVIMA. E tek onda mi ništa nije bilo jasno. Skroz sam se izgubila, ali ajde još smo malo sjedili, došao je moj bratić i samo je od jednom rekao idemo šetati. Reko okej može, meni paše. Na šta su se bratić i jedan od prijatelja samo vragolasto nasmiješili. Mi smo im samo uputili onaj hladni osmijeh koji bi rekao pušite kurac. Šetali smo tako, ljubili se, a ono kalsika kako to ide. Pronalazili nova mjesta koja ćemo pamtit po lijepim stvarima. Od jednom je bratić zvao i samo rekao da je vrijeme da idemo doma. Krenuli smo, on i prijatelj su izašli iz lokala i tako smo hodali iza njih. Od jednom me zagrlio i tako smo hodali, malo bi zastali i poljubio bi me. Kasnije smo došli do raskrižja gdje bratić i ja skrećemo i idemo kući, a oni idu dalje, bratić i prijatelj su samo rekli ajmo jedna žvaka sada, i on je bez pola beda došao i poljubio me. Skroz sam se izgubila, bratić mi je do kuće pjevao nekakve pjesme, a meni više ništa nije bilo jasno. Ali sam i dalje bila presretna da bi bilo šta čula šta mi je pjevao. Ja i dalje nemam pojma šta je on meni pjevao. A neka neman i veze.
I tako danas odemo bratić i ja na kavu i tamo sjedi on s ekipom koja je bila s nama sinoć, nismo ništa imali pred njima. Oboje smo se gledali, smješkali, kao šta je i prijatelj koji je s nama bio na kraju kada smo išli kući. Svi smo se pravili ludi kao da ništa nije bilo. I navečer izađemo van i to na njegov nagovor, zvali smo ga k nama na kavu, ali on je baš htio van, i ajde otišli mi s njim na kavu šta ćemo drugo nama dosadno doma, njemu dosadno doma i tako otišli. Sjedili smo nekih sat vremena u kafiću i samo je rekao: "Idemo nešto kupiti!" Ja sam se samo opalila smijati, a šta ću drugo, jer sve je to bio dio dogovora. Naime on i ja smo se čuli na face-u i bio je dogovor da idemo samo on i ja, ali međutim bratiće se ipak predomislio i krenuo s nama. Nismo znali kako se odvojiti pa smo se odmah dogovorili za šifru, samo ne znam zašto mi je to rekao kad je bratić svakako ušao u kafić na face. Dok smo mi ostali sjediti vani. Smrzla sam se ko pička vani. Kako je njima samo palo na pamet da vani sjedimo? Budale. I tako smo mi krenuli "kupiti" nešto. Mada ni jedna trgovina u blizini ne radi u deset sati, ali ajdeee mi smo išli kupiti. Jednostavno sam bila najsretnija na svijetu kada me poljubio, ne znam, nešto ima posebno u njemu. Ne znam šta. Ali jednostavno je po nekom pitanju poseban. Koliko god da on meni izvuče živaca kad sam doma, ne znam jednostavno kad dođem ovdje i kad mi samo jednu slatku poruku pošalje i kada me samo izvuče van da malo budemo nasamo, ne znam, taj njegov osmijeh, taj njegov pogled, taj njegov glas. Voljela bih da mogu biti svaki dan uz njega, da mogu svaki dan poljubiti ga, zagrliti ga, da svaki dan mogu s njim proživljavati ono što proživim u dan-dva dok sam tu. Presretna sam uz njega. Da totalno me osvojio. I da slaba sam na njega, po pitanju njega sam i preslaba nekada. Naime, dan kada sam trebala krenuti u Bosnu, uđem ja u sobu kako je mama pripremala neku odjeću koju ću nositi i ispričam ja njoj kako je on mene pitao kud ja putujem i kako mu ne želim reći, na šta je ona samo pogledala blijedo i rekla da ga je prije minutu-dvije vidjela s bratićem kako izlaze iz auta bratićevog tate i kako ulaze u zgradu, na šta sam se ja izbezumila i naljutila na njega šta ne bi javio da je tu, i pokupila se u dnevnu i skoro počela plakati, na šta mi je ona rekla da se ona samo šalila. Isto tako je i bratić (moj) rekao kako ide na putovanje kako neće biti kod kuće, to znači da ja ne mogu nikuda van, usred nstave me je rasplakao, jer sam znala da ga onda neću još dugo vidjeti, i onda da bi on rekao kako se i on šalio. Da ovo nije puno povezano, možda i nije bitno puno, ali sam slaba po pitanju njega.
Tri mjeseca sam ja živjela za to da opet nešto bude, tri mjeseca sam se ja patila i mučila gledajući ga, a znajući da ne mogu imati ništa s njim, tri mjeseca sam se ja jela s kime me je zamijenio i jel je uopće, tri mjeseca sam ja svaku noć grlila jastuk pun suza, tri mjeseca sam ja pizdila i govorila kako me on ne zanima, a duboko u sebi sam si mislila koja sam ja budala. I onda od jednom opet nešto s njim, i dan danas pamtim njegove riječi "Da sam htio biti s njom, ne bi ju napucao!" Samo malo u ovoj priči cijeloj je on mene napucao i opet oko mene ide, opet neda na mene, i dalje neda nikome da mi priđe, svima govori kako sam ja njegova, i da ljudi već sumnjaju da je tako, mada ni ne griješe. Nije baš sve onako kao na početku, ali nije ni loše. I ovako mi se sviđa. Meni je bitno da znam da ja opet imam nešto s njim, da je opet on tu, i da opet znam da će me zagrliti, poljubiti, pokloniti mi pažnje, ne dati ikome da mi priđe, jednostavno se ponaša zaštitnički po pitanju mene. I dalje mi nije jasno na koju je foru opet oko mene, a to je rekao i još je na to nadodao da to vrijedi za svaku curu. Pa koliko vidim i ne vrijedi baš za svaku. Koliko ja znam još uvijek je on tu negdje u mom životu i ja u njegovom. Da stalo mi je do njega, i ne želim da bude opet kao šta je bilo. Želim da ovo potraje neko vrijeme. Kako god da završilo, na to ni ne želim misliti.
Sretna sam jer je tu i jer to traje i nadam se da će tako i ostati.
Puse od Amy :)
- 04:14 -
nedjelja, 04.03.2012.
A tako mi falite :S
Voljela bih da sam prošle godine koliko toliko bila ove pameti. Da sam se koliko toliko pripremala za nastavu, pa makar i šalabahtere kao i ove godine i da sam ju onda prošla pa makar na popravku. Voljela bih da nisam ni tatu ni mamu toliko razočarala. A i da sebi nisam toliko toga pogoršala tim padom godine. Prošle godine mi se koliko toliko išlo u školu, uvijek nešto novo saznam, a ove godine, nikako mi se neda, jer točno znam kada će koja lekcija biti, kada će koji profesor šta reći. Nisam mogla dobiti gori razred. Svi su neki ne znam čudaci, nemaju mjere. Ili su prebezobrazni ili premirni. Znači nema zlatne sredine. Dok bivši razred, oni su imali svoju zlatnu sredinu, znali su kada se može zajebavati kada ne. Uvijek su bili tu za mene, držali su me kao zadnju kap na dlanu. Kad bi me nešto mučili uvijek bi došli pitali šta me muči i slično. A sad ovi novi, ma njih jednostavno boli ona stvar za mene, ja kao da ne idem s njima u razred. Dva frenda koja su pala sa mnom, njih su prihvatili, ali mene baš i ne, osjećam se kao jebena iznimka razreda. Nema više onog smijeha, moj osmijeh na licu je izblijedio. Nema ga. Ako mi netko fali onda je to definitivno moj razred. Oni nikada neće imati zamjenu, nitko ih nikada neće moć zamjeniti. Oni su jednostavno posebni. Najgore od svega mi je šta sam im obećala da ću do kraja školovanja biti s njima, da ću zauvijek biti tu uz njih, da neću ni jedan razred pasti. I onda mene udari neka glupost u glavu i ja počnem markirati, umjesto da odem učiti ja odem na kavu, subotama se opijam i nedjeljom ne mogu apsolutno ništa. I onda početak tjedna, neda mi se učit, ja odem na kavu, neda mi se biti na satu, ja opet odem na kavu, neda mi se ništa ja ništa ni ne radim. Trebam ispravljat ocjene, ja sjedim doma buljim u strop shvatim da mi se neda i odem na kavu. Non stop sam išla na jebene kave, non stop sam jebeno cugala, non stop sam sve radila što nisam trebala. I sad se jebeno kajem, i sad kad se sjetim da više nisu uz mene sve me zaboli. Ti dečki su mi bili sve u životu. A ja budala sam prokockala šansu da budem s njima, a da sam samo malo bila ove pameti koje sam ove godine. Samo da sam malo bila, ne bi mi bilo žao. Pa dva, dva, jebi ga i to je neka ocjena. Ali ja sam uvijek bila povodljiva za društvom. Oni idu van, mene nagovaraju i onda ja kažem da ne mogu, i pola sata kasnije isplačem se tati i odem van. A jel to meni imalo trebalo? Mogla sam lijepo sjest, naučiti i onda van. A ovako. Ali sada je kasno za kajanje. Moram dalje, nema mi druge, ali pametnije kako sam počela :).
To bi bilo to. Puse od Amy :*
- 19:40 -
ponedjeljak, 20.02.2012.
Ma samo opušteno, opušteno :)
Ovaj vikend sam završila u Bosni. Prvo sam tatu u petak molila da idemo i plakala malo, onda sam u subotu plakala da ne želim nikuda, jer iskreno nije mi se nikako dalo u Bosnu. Htjela sam ostati kod kuće, i plakala sam, i molila tatu da me ostavi doma, ali nije me pustio, jer sam ga u petak navečer molila da idemo.
Spakirala sam se, sva ljuta i nikakve volje. Htjela sam ostat i ne ići neko vrijeme tamo, da ga zaboravim, da se maknem od njega, deaktivirati face, da ne gledam njegovo ime, da ga totalno zaboravim kao da ništa nije bilo. Da si olakšam koliko toliko, ali eto ispalo je tako. Došla sam tamo, sva ljuta opet, i sva razočarana i nisam htjela s nikim puno pričati. Otišla sam u wc i htjela plakati, ali suza nije bilo. Nije ih bilo jer sam shvatila da ja moram dalje i da bi bilo prečudno da od jednom ne dolazim u Bosnu, a često sam dolazila. Sjela sam s njima i nagovorila tatu da brat, bratić i ja odemo na kavu tako da brat ne traži da ga popodne vodimo na kavu. Otišli smo na tu kavu, ali ja sam i dalje bila ono loše volje, nije mi se dalo ništa, a najmanje biti u Bosni. Htjela sam kući kod svog društva. Jednostavno ne znam bila sam sretna kada sam vidjela bratića, ali opet ekipa je ekipa. I tako smo se vratili kući, tata je vidio da nisam najbolje volje pa me pustio u grad bez imalo pogovora. Otišla sam s bratićem unatoč tome šta sam znala da se već dogovorio s Njim da idemo s Njim van. Mislila sam ne ići, ali ajde Bože moj šta je tu je. Bolje i vani nego kod kuće sa starcima i bratom. I tako smo bili tamo, u najdražem kafiću, da bila sam ljubomorna na nju, jesam, ali šta mogu. Nisam si mogla pomoći. Nije imao ništa s njom, ali čim je ušao i vidio ju odmah je sjeo do nje, sa mnom uopće nije pričao putem, jedva me pozdravio. Već sam tad rekla samoj sebi da je s njim apsolutno sve gotovo, da nema više apsolutno ničega. Bratić i ja smo bili za jednim stolom i onda su do nas došli On i ovaj drugi prijatelj, ali samo sam s tim prijateljem pričala, jer je on cijelo vrijeme pričao s bratićem. A ništa otišla sam do wc-a ispuhati nos, i onda je sjeo na moju stolicu i tu je počeo samo zajebavati nije mi dao da sjednem, a ništa vidim ja ona glupača sve vidi, e pa oke onda sam je rekao da sjednem njemu u krilo i jesam. Ona me ubijala pogledom, a ja sam se samo smijala, ne toliko od sreće zbog svega ovog, već onaj osmijeh koji ubija ljude. Eto ti kravo vidi kako mi je cijelo vrijeme. Otišla je napokon doma, mi smo sjeli gdje je ona sjedila, nakon dužeg moljenja Njega sam sjela, ali nekako sam ga nagovorila. Sjedio je do mene i cijelo vrijeme me sprdao, smijao se sa mnom, ali i dalje sam si govorila sve je to zajebancija, nemoj si zabrijavati da će bilo šta biti. I krenuli smo kući, međutim još dok smo bili za onim stolom ne gdje smo sjedili u loži, već onim gdje sam mu u krilu sjedila uzeo mi je osobnu i nije htio vratit. A ništa odustala sam i kada smo krenuli doma opet sam ga molila da ju vrati ali nije htio. On je rekao da je neće vratit dok on ne bude htio i tako je bilo. Mada sam ga nastavila moliti, onda je on mene molio da ušutim, nisam htjela, i obećao mi je da će me ušutkati. I je. Ušutkao me je. POLJUBIO ME! Ja sam samo stala i pogledala ga onako baš kako sam se osjećala, ništa mi nije bilo jasno. On se samo nasmiješio i rekao: "Jesam ti lijepo rekao da ću te ušutkat!" Na šta sam se samo nasmijala. Išli smo dalje putem i dalje mi nije dao osobnu. Onda sam ipak odustala. Nisam više imala snage se raspravljati. Išli smo dalje i samo me zarotirao prema školi i pitao: "Sjećaš li se ovog?" Da, škola je mjesto gdje smo prvi put zabrijali, i naravno rekla sam da se svega odlično sjećam. Samo smo se nasmiješili. Došli smo do dijela gdje ja trebam skrenuti kući, ali ostatak ekipe je dosta kasnio za nama, da bilo mi je lijepo za to vrijeme, nije bilo sretnije osobe od mene. I da uljepšao mi je tu noć. I tako sam sretna kada se svega sjetim.
Onako uvijek se pitam je li to san ili java? Jesam li to sanjala ili se desilo? DA! DESILO SE! Što će dalje biti, iskreno ne znam, ali ovaj put ne mislim srljati, i ako opet bude riječ o kakvoj vezi, nema nikakvih tajni. To si obećajem da ću mu reći. I iskreno već mi sada fali on i njegovi zagrljaji i poljupci, ali se nadam da ću ga možda ipak uskoro vidjeti. I nadam se da neće ostati samo na ovome. Presretna sam! Hvala mu! Ovo je bilo najljepše iznenađenje ove godine. I jedino šta se dam kladiti, da je to bio neki dogovor njega, bratića i prijatelja koji je već bio tu gore naveden. Ali kako god, meni je bilo lijepo.
- 20:37 -
utorak, 07.02.2012.
Oči, oči, tvoje oči, kao sjajni biseri u noći, oči, oči, dok me gledaju, mojoj duši mira nedaju!
Voljela bih se jednom ovdje ulogirati i napisati vam da sam sretna do neba. Ali ajde valjda ću uspjet jednom to napisati.
Dakle, budala sam jer se nadam i jer još uvijek ne vidim dalje od njega. Mogla sam sada imati nekog, možda biti sretna kraj jednog od njih, ali ja sam ih lagano hladno sve odbila. Boli me briga za njih. Možda sam ga mogla preboljet s jednim od njig, ali ne, ja neću nikog osim NJEGA! Najgore od svega je to što svaku put kad ga vidim, on je sve ljepši i ljepši. Najgore mi je kada me pogleda s ona svoja dva oka. Obožavam njegov pogled. Predprošli tjedan, točnije rečeno u petak zajedno smo putovali u Bosnu. S nama je išao njegov bratić. Ali nije nas puno doživljavao. Mi smo sjedili na onom zadnjem sjedalu gdje ima mjesta za pet, a on (bratić) je sjedio ispred nas. Od jednom je legao na mene i kao spavao, onda je prolazio kroz moju kosu i štipao me za nos. Ti trenuci kada mi je prolazio kroz kosu i kada je bio naslonjen na mene su me tako podsjetili na prošlost. Bar je na trenutak bilo lijepo. Kasnije sam išla sa sestričnom van, on je bio u kafiću stol do mojeg, sprdali smo se i kasnije smo shvatili da se držimo za ruke i sam smo se pustili onda. Sve je to bilo lijepo, mada ja znam da to njemu ništa ne znači. Znam da nije sve zaboravio, ali ne misli o tome sigurno. Na face-u mi u zadnje vrijeme piše lijepe porukice i šalje ljubavne poveznice, ali znam da mu je to samo zajebancija, da ubije dosadu i ništa više. Sigurna sam. Ja jesam sretna u tim trenucima, ali znam da je sve ovako baš kako sam objasnila gore. Fali mi neopisivo. Sve ali baš sve s njim mi fali. Ali šta je tu je. Valjda će jednog dana biti bolje.
Voljela bih da sve bude kao prije. Da sam sretna uz njega. Da mi oči zasijaju od sreće kada me za njega pitaju, a ne od suza. Ali i to će jednom sve proći. Jer to je sve samo dio prošlosti. Sada se samo mogu tog sjetit i nasmiješiti jer znam da sam jednom bila sretna s njim. Valjda će biti bolje jednog dana.
Puse od Amy <3
Želim ga ponovo ovako zagrliti, baš kao nekada :(
P.S. Stari ja se nadam da će nas sudbina opet spojiti i da me nisi zaboravio i da ćemo opet imati nešto. Jer ti Staroj užasno fališ. Znaj da jednostavno ne mogu više bez tebe! FALIŠ i to previše! Stara te još nije zaboravila, a i neće tako lako. Stara često misli na tebe i tvoja predivna ka dva zelena. Vrati mi se molim te! :(
- 20:09 -
